Pismo bivšeg učenika ŠUDIGO Zabok

Prenositi znanja novim generacijama velik je privilegij i zato je zadovoljstvo raditi učiteljski posao. Ponekad može biti teško, ali daleko je više lijepih trenutaka koje učitelj doživi tijekom svoje karijere, bilo kroz nastavni proces ili u manje formalnim druženjima s učenicima. Zbog toga je i lijepo pročitati ovakve riječi koje je učenik Dražen koji je prošle godine završio školovanje u našoj školi uputio svojim profesorima, one su potvrda kako naš posao nije uzaludan usprkos relativno lošem statusu učitelja u hrvatskom društvu.

Dragi profesori/ce,

Isprva nisam znao kako da vam se zahvalim za sve što ste za mene napravili. Vaša pomoć i prijateljstvo te ljudskost koju ste mi pokazali mi je jako puno pomogla. Kako bi vam najbolje prikazao koliko mi je značila vaša potpora, ispričat ću vam kratku priču svog djetinjstva. Kada sam po prvi put krenuo u školu prva stvar koju sam rekao svojim roditeljima je da ću uvijek voljeti školu. Napočetku je sve bilo super, imao sam prijatelje, svoju volju koja je bila moja snaga. No kako su godine prolazile, ljudi za koje sam mislio da su mi prijatelji, okrenuli su mi leđa.

Isprva nisam znao zašto, no s vremenom sam počeo shvaćati. Njihovo je razmišljanje bilo da nije cool družiti se sa osobom koja je siromašna, no ja se nikad nisam tako osjećao, štoviše osjećao sam se vrlo bogato u duši. Stvari su od tada počele eskalirati. Od prvobitnih ignoriranja krenuli su sa ismijavanjima i vrijeđanjem. Već tada sam shvaćao ozbiljnost života te koliko on može biti težak. Nikada nisam htio zamarati svoje roditelje sa svojim problemima, jer sam znao koliko su se oni tada borili za mene i mog brata. Bio sam tvrdoglav, u sebi sam mislio možda ipak trebam nekome reći, no krenuo sam dalje, poput vode koja uvijek nađe svoj put i tvrđave koja se nikada ne predaje.

No, kada sam završio osnovnu školu, osjećao sam se prazno, moja volja koja je bila moja snaga je nestala. U srednju školu sam krenuo bez ikakvih očekivanja, bez volje, kao list sa drveta koji nezna gdje če ga vjetar odnjesti, no tada je taj list našao svoje mjesto. Kada je počeo prvi dan srednje škole, prva stvar koje se sjećam je topli osmijeh i dobro srce razrednice Varžić. I od tog dana pa nadalje upoznavao sam vas, ljude koji su mi bili prijatelji i potpora. I tada sam počeo nešto osjećati, vatra za koju sam mislio da je nestala, ponovno se vratila.

Moja volja se je vratila puno jača nego ikada prije, vatra koju ništa više neće moći ugasiti. I tada sam sebi rekao da ću biti još bolja osoba nego prije, da ču biti prijatelj koji če uvijek biti tu, spreman pomoći, da ću se svakog dana truditi biti bolji čovjek, zato što male stvari dobrote koje činimo za druge čine veliku razliku u svijetu. Hvala vam što ste bili uz mene svih ovih pet godina. Vi ste me nadahnuli, vratili mi snagu i ojačali moju ljudskost. Kada bi me netko pitao kako da vas opišem, rekao bih to ovako: “Svjetlo koje tjera tamu i daje nadu za boljom budučnošću”.

Još jedanput hvala vam na svemu.

Srdačno vas pozdravljam,

Vaš učenik Dražen.