Prvi pokušaji

Ne voljeti te

Ovdje preuzmi datoteku

Ivana Mikulčić, 4.mt, šk. god. 2017./18.

Prabakin broš

Još od davne, za mene daleko izgubljene u povijesti, 1916. godine postoji broš koji se u mojoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. Taj je broš dala izraditi moja prabaka kod onodobnih ponajboljih zlatara velikoga grada, majstora – umjetnika. Svaki ga naraštaj čuva kao kap vode na dlanu, a što je vrlo neobično za vrijeme kada se sve događalo, prenosi se samo po ženskoj crti. Ove je godine došao red i na mene.

Za petnaesti rođendan mama mi je poklonila broš, baš kao što ga je njena mama poklonila njoj, a prije toga prabaka baki. Prije moga rođendana mnogo sam puta slušala priče o nastanku toga broša, mama me nastojala upoznati s tradicijom njegovog prenošenja mnogo ranije no što napokon dođe red na mene. Već sam tada, kao mala, razdragana i zaigrana djevojčica, osjećala duboku povezanost s njim iako ne shvaćajući svu njegovu pravu, duboku emotivnu vrijednost. Ove godine, godine kada sam dobila broš, moj je rođendan padao u nedjelju. Budilica mi je zazvonila u 9 sati kako bih se stigla spremiti za misu. Nakon obavljene jutarnje higijene otišla sam do radnoga stola kako bih vidjela ima li novih mailova na računalu. Posegnula sam i za mobitelom kada mi je za oko zapela kutijica veličine dlana. Bila je crvena i obrubljena zlatnim uzorkom koji se ispreplitao duž svih rubova. Podigla sam ju i obujmila objema šakama, prislonila je nježno na obraz milujući je pogledom. Dugo sam vremena provela u istom položaju, samo gledajući i uživajući u tako dugo iščekivanom obiteljskom nasljeđu, jer imala sam određeni predosjećaj, zapravo sam znala, sigurno sam znala što je u njoj! Duboko sam udahnula i otvorila kutijicu. Unutra se nalazio, dakako, prabakin broš! Bio je u obliku lavlje glave, a dva plava rubina predstavljala su oči širom otvorene za ovaj lijepi svijet, svijet pun izazova i zamki! Broš je izgledao puno ljepše no što sam ga zamišljala tijekom godina kada sam samo slušala priče o njemu, a nisam ga smjela vidjeti. Baka mi je još kao maloj djevojčici ispričala priču o njegovu nastanku, koju, i da hoću, ne mogu izbiti iz glave. Prabaka ga je dala izraditi kako bi njime svima dala do znanja da se ne boji nikoga i ničega, da ima lavlje srce. Obećala je samoj sebi kako će se uvijek boriti za ono što voli, bez obzira na sva ograničenja koja joj je postavljala obitelj, a i društvo. Netom prije no što je moja baka navršila petnaest godina, prabaka je preminula. Jedino što je ostavila za sobom bio je taj broš. Baka je bila toliko shrvana majčinom smrću da nije željela primiti taj broš, no sjetivši se priče o “ženi lavljega srca”, o svojoj majci, odlučila je ustati na noge i nastaviti tradiciju koju je njezina majka započela.

A sada, nakon mnogo vremena došao je red na mene, zasada još djevojčicu, no uskoro i ženu četvrte generacije naše obitelji. Red je na meni da nastavim sve ono što je moja prabaka započela. Na meni je red da budem čuvarica broša koji sa sobom nosi mnoštvo priča o ženama koje nastavljaju živjeti u meni – o mojoj prabaki i baki, jednoga dana i majci, a u dalekoj budućnosti i o meni. I sada, svakoga puta kada se osjećam loše, uzmem taj broš u ruke i osjetim tu životnu, žensku snagu koju mi šalju!

Magdalena Štibohar, 3. d, šk. god. 2017./18.

Hamlet – sanjar i mislilac

Hamlet je književno djelo koje pripada drami jer je namijenjeno izvođenju na sceni. Napisao ga je William Shakespeare, jedan od najpoznatijih engleskih i svjetskih renesansnih dramskih pisaca. Vrijeme radnje je srednji vijek, a mjesto radnje je Elsinore, dvorac danskih kraljeva.

Hamlet je bio danski kraljević koji glumi ludilo kako bi otkrio istinu o ubojstvu svoga oca. Postupak razotkrivanja istine bio je vrlo složen, no saznavši istinu, Hamlet se u mnogome promijenio. Na početku života, možemo reći, Hamlet je bio sanjar jer je mislio da su svi ljudi dobri, pošteni, dobronamjerni i da cijene ono što im je život pružio te da uživaju u tome. Svijet bi bio u potpunosti savršen kada bi svatko bio tih osobina, no to nije tako.

Nakon saznanja da mu je stric Klaudije usmrtio oca i vrlo brzo se oženio njegovom majkom Getrudom, Hamlet mijenja svoj pogled na svijet i ljude oko sebe. On postaje ciničan i ironičan, razočaran u sve pozitivne ljudske vrijednosti. U svom monologu „Bit il ne bit – to je pitanje“ dvoumi se oko toga treba li živjeti ili otići u smrt. Je li bolje prepustiti se smrti ili boriti se sa svim problemima života? Za njega je život izgubio svaki čar te na svijet gleda kao na vrlo zamršen labirint u kojem se čovjek ne snalazi.

“Jer tko bi inače
Podnosit htio svijeta bičeve
I poruge i silu tlačitelja
I rug i podsmijeh ljudi oholih
I bol što kini ljubav prezrenu
I tromost pravde, naprasitost vlasti
I krivdu što je tiha zasluga
Od nevrijednika trpi – kada može
I samim šilom račun svoj da smiri?”

Hamlet je po svojim mislima, razmišljanjima i monolozima tipičan renesansni mislilac koji sve propitkuje i koji je u potrazi za istinom. Razmišlja o problemima svijeta, osveti, ljubavi, prijateljstvu, samoubojstvu, smrti, izdaji, ljudima, … On je čovjek koji se našao u svijetu zla, okružen je lažima, licemjerjem, neprijateljima, pa je ta tema zasigurno učinila da ova tragedija postane najpopularnije Shakespeareovo djelo, a Hamlet junak za sva vremena.

Svatko ima svoj pogled na svijet, no je li taj pogled na svijet uistino onaj realan? Očito nam je potreban neki događaj koji jako utječe na nas kako bismo stvorili taj realan pogled na svijet i ljude. Hamlet je i sanjar i mislilac te vrlo snalažljiv i hrabar književni junak. Ne bih voljela biti na njegovome mjestu, no da jesam, mislim da bih postupila jednako kao i on. Život pred nas postavlja mnoge prepreke, no mi živimo kako bismo ih savladali i što ljepše i bolje nastavili živjeti dok ne dođe pravo vrijeme za odlazak na onaj drugi svijet.

Karolina Prugovečki, 4.d, šk. god. 2017./18.

Djevojačke misli

Pratim misli što bježeći nestaju u prazno
Ostajem sama okružena hladnom gorčinom zidova
pogledom prateći sjene što plešu u tami kutova
Zaboravljam na njih zamišljajući daleke svjetove, svoja utočišta
Dovoljan je samo trenutak u kojem se prepuštam beskonačnoj tišini svemira
Bez glasa
Bez težine
U nebeskim prostranstvima pričam zvijezdama
koje mi zauzvrat pružaju zaborav
Umorna od lutanja gubim njihov sjaj
Spuštam se niz oblake
padam
vraćam se …
Sklopim oči i dopuštam sjenama da me vode kroz vrijeme
da me vrate prošlim danima razorenim neostvarivim snovima
koji postadoše prah i pepeo
Nose me u najcrnje ponore nepreglednih morskih dubina
gdje disati prestajem
gdje se gušim …
Otvaram oči
Snovi blijede, tope se u moru dok budi se novo svjetlo.

Ivana Čičko, 4.d, šk. god. 2017./18.

On teri me gledi

Čez obloke i doli,
Čez zamusane kupice i dišeče, črlene črešnje
Lepe me navek gledi te stvorenje.

Iak ruk nema
Za njeg nigdar ni problema,
Kaj mene, sineka svog, z neba pozdravla.

Kroz spominjke i se dani,
On nema tih človeških mani
Da me zdaj same tak ostavi.

On teri me gledi
Ima farbu sočnega meda
I srčeko tople kak ljubavi žar.

Svetle

Ljubaf je svetle,
nigdar ne znaš kaj hu nje moreš najti.
Navek sem h njejne blizine.
Ona je mene topli domek,
ona je mene polne serdce
i
Ona je mene svetle svetle.

Gabrijel Krušelj, 4.d, šk. god. 2016./17.

Na Badnjak

Ja ljiečem po hiže
kej muha bez glave
jer nemorem najti kugljice prave.

Mučim se… Rezgrebljem… Iščem…
A onda ih sestra na bor spomeče,
i opće se oko toga potruditi neče.

H kuhinje je glji tak! Se naopak!
Spravlja se pune jela.
Moja mati bi od babice bolje
kolače napraviti štiela.

A mojemu je ocu,
Bog ga blagoslovi,
baš prava laganica.
Od sieh nas i našega skakanja
pred očmi mu je kmica.

Perjačeh

Gda je došla zima već se je znale
Da bu posla pune – perje bu se čiehale.
Perjačeh te su zvalji zate
jer su hčiehanje perje
vanjkuše metalji.

Mlade puce su tuj i tam dečke špiehale
A nektere su z njimi i zatancale.

Za Jantuonve je zadnji perjačeh bil,
teri ljubav mlade nije skril.
Elji on je i prije čiehanja znal
da bu nekomu gosti pririhtal.

Gda sam skere svoju mater zgubila

Ja sam miela sedem ljet,
Još sam mala bila
Gda sam skere svoju mater zgubila.

Same mi je jednoga dana rekla
da mora iti, svoje suze nije mogla skriti.

Gda bu se vernula, nije mogla znati
Same mi je rekla: “Dok me nema, da si dobra tati.”
Neke svojih stvari h auto je diela
Znala sam da ima dober razlog zate pa
nič nisam pitati dalje štiela…

Te dane gda nje nije bile,
tata mi je bil se, alji kak i sakomu
detetu mati faljela je..

A zdej gda sam veča
Znam da je moju mateh onda pratila sreča.
H bolnicu je morala iti
i od bolesti zljiečiti.

Valentina Šenator, 1.d, šk. god. 2016./17.

Cinkuš

Šečem se po zagorskem briegu
gde stara zagorska cirkva stoji
i čujem stari cinkuš
kaj otkucajem dneve broji.

Ta prekrasna harmonija mene je draga
gda pozdravljenjem v poldan
na molitvu naše drage ljude zove.

Melodijom svojom podsieča ljude
da na svietu dobre bude.
Kad nam dragi ljudi vmiraju,
cinkuš poziva na zadnji
pozdrav.

Dragutin Nesek, 2.g, šk. god. 2016./17.

Čim sam te vidio zapela si mi za oko
I u meni ostala duboko
Bez tebe ne mogu i neću
Jer samo s tobom ja želim sreću
U srcu mi je velika tuga
Jer meni ne treba ni jedna druga
Tvoje ime u mojem srcu je mjesto našlo
I ako neki misle da je izašlo
Nikad izaći neće
Jer ti si moje blago najveće
Nadam se da ćeš mi priliku dati
Jer moje srce za tobom jako pati
Da mi pružiš priliku uvijek ću se nadati
I zbog toga neću miran spavati
Mislim na tebe svake noći
Jer samo tada ću te zagrliti moći
Nadam se da ću te zagrliti i u
stvarnom svijetu
Jer tada ću biti najsretniji dečko
na planetu

Matej Šćurec, 2.wd, šk. god. 2016./17.

Nije spremna

Nije spremna
Pasti, a ponovno se dići.
Niti naći ono loše
I nekoga prestići.

Želi sreću i veselje,
Svima koje voli.
No još nije spremna,
I za svoju šansu moli.

Ne može sve sama i
Nije spremna na zle ljude,
Onih koji ne žele pomoći,
A takvih uvijek bude.

Nije spremna ali
Što joj možeš reći?
Da treba mrziti
I opirati se sreći?

Treba je potaknuti,
Pravi put pokazat joj
Da nađe pravu ljubav
I uživa u njoj.

Voli društvo pa
Nije spremna da živi sama.
Njoj je uvijek trebala i
Trebat će joj mama.

Zato sam tu bila ja
Al ne mogu je štitit više
Nemam dovoljno snage
Gledat suze kako briše

Težak je razgovor,
Između nas dviju sestara.
Nju muci ljubomora
I to što nema dara.

Ne, nije spremna na
Ono što život pruža.
Biti bez problema i
Naći si dobrog muža.

Marija Gebert, 4.d, šk. god. 2016./17.

Valentinovo

Hej Valentinovo
Ima li u ljubavi išta novo?
Pitam se
Zašto je bogate ljude voljeti tako lako
A siromašne tako teško?
Mislim u sebi
Da li dok zvonim podnevna zvona
Da li onda na mene misli ona?
Dok uz zvonjavu crkvenih zvona
Moje sklopljene ruke mole,
Imaju želju;
A to je da se dvoje ljudi vole.
Došla je noć
A ja moram u svoju dubinu poć,
U nadi
Da me negdje srodna duša čeka.
Govore ljudi
Tko čeka taj i dočeka.
Valentinovo tebi želim laku noć
A ti moja srodna dušo čekam te
U nadi
Da ćeš k meni sa poljupcem
Na moje tužno Valentinovo doć.

Dragutin Nesek, 3.g, šk. god. 2015./16.

Prijatelju, čuješ li me?

Prijatelju, čuješ li me?
Prijatelju, vidiš li me?
Prijatelju, gdje si?

Zašto te ne vidim?

Prijatelju, zar si tako daleko?

Anđeli dobri, čuvajte mi
Prijatelja jer on
me ne čuje.

Noću, dok svi spavaju

Konačno pada noć. Mjesečeva svjetlost prodire kroz rolete i obasjava krevet. Ah, krevet, raj za mene. Tamo me rijetko kad primijete, a kad ujutro počnu živčaniti ja sam već na drugom kraju sobe i odmaram.
Gladan sam. Još samo par minuta i krećem. Krv, taj slatki nektar.

Samoća

Sam si. Kreneš da nešto kažeš, ali nemaš kome.
Ubija te to. Umireš iznutra.
Sve je hladno, baš kao ova jesenja večer.
Svi su otišli. Pitaš se zašto.
Je li stvar u tebi ili u njima?

Susret

Mrak. Silueta. Znam to si ti.
Prilazis mi sve bliže i bliže,a ja sva smetena tražim način da izbjegnem taj susret.
Uzalud.
Tu si. Gledaš me.
Gledaš me očima koje sjaje, očima u kojima sam nekada vidjela ljubav, prijateljstvo.
Tvoje tiho Bok izazvalo je suze u mojim očima.
Tvoje tiho Bok raspalo je moje srce.
Tvoje tiho Bok me
Ubilo.

Lucija Strugar, 3.mt, šk. god. 2016./17.

Hotel

“Hoćeš kave?” bilo je prvo pitanje koje je postavio gospodin De’Moillete, muž vlasnice hotela Cristalone, gospođe Ivone De’Mouillete. Ona je bila vječno uzrujana žena, što radi dugova, što radi rasipnih sinova koji su trošili novac na ne znane dame i još ih je k tome bilo 6. Hotel nije neko posebno mjesto za odsjesti, no nekada je to bio, prije dugova i krize koji su natjerali gospođu De’Mouillete da rasprodaje vrijedne stvari. Jedina stalna gošća bila je barunessa Isabella De’Chatau, okićena devedesetogodišnja udovica pokojnog baruna Alberta De’Chataua. Nakon smrti svog muža, tajnovita, no vrlo mila barunessa nije podnosila samoću pa je odlučila odseliti u hotel i to pukim slučajem baš u hotel Cristalone, gospođe De’Mouillete sa šestoricom sinova. “NE!” odgovori i nastavi:”Mi si to ne možemo priuštiti, od danas samo gosti piju kavu!” i munjevito pođe prema cabareu u kojem su uobičajeno sjedili gosti i čekali svoje prvo jutarnje pičence. Za njom pođe svita od šestorice sinova koji su se borili koji će prvi poslužiti barunessu De’Chatau. Barunessa je uobičajeno sjedila za okruglim salonskim stolićem u separeu iz kojeg je nadzirala svo društvance hotela Cristalone. Dok se se momci naguravali začuje se tanak glasić, ponajprije elegantan:”Cristofe, danas je tvoj red da me poslužuješ.” Dotrči on uzbuđeno i upita:”Kave” Barunessa se nasmiješi tako da joj je počeo padati puder što je popunjavala rasjede po svom poluvisećem licu i dgovori:”Brandy, molim.” I tako šesnaestogodišnji Cristof, pomalo glupav sa sladunjavom facom i svojim tanašnim nožicama krene prema šanku, natoči brandy i sa slinavim ustima krene prema nakitom obasipanoj barunessi De’Chatau, nasmiješi se i rukom obriše sline. “Danas mi ti čistiš sobu! Hajde! Hajde!” kaže barunessa i mrdne ravnalom iscrtanu obrvu. Čuvši to, gospođa De’Mouillete potrči u kuhinju i sa rijetkim smiješkom počasti svoga muža te kaže:”Znam kako ćemo izaći iz dugova!” Muž upita s nadignutim brkom orošenim od kuhinjske pare:”Kako misliš?” “Stara u separeu, bogata, nakit, novac, gluha, glupa i još k tome čorava, u našem hotelu.” nasmiješi se Ivone bolesnim podsmijehom. Na to će muž spustivši brk:” Ali mi to ne radimo i nikad nismo, pa kako misliš.” “Prepusti to meni.” odgovori ona. Sljedećeg dana padala je kiša i svi ljudi iz hotela nastanili su se u cabareu. To je pošlo za rukom gospođi De’Mouillete da zaposli svoje sinove i da pođe do barunesse. “Jutro madamoiselle De’Chatau!” izusti pre dobrovoljnim glasom da bi bio stvaran.”Što ćete popiti?” De’Chatau podigne glavu te odgovori:”Je neise pa! Razmišljam. Hvala!” te odmahne rukom. Ljutita zbog neuspjelog plana de’Mouilete otiđe do spremišta i uzme ključeve barunessine sobe da ju pokrade. Ivone uđe u plavo obojani kabinet te počne pretraživati. Nakon plavo obojenog kabineta uđe u znojem smrdljivu sobu sa zidovima boje plijesni i sa kanapeom pozlaćenih rubova na kojem od sinoć leži Cristof, a na to, u crnom odijelu dolazi Aleksandar, najstariji sin De’Mollieovih, a za njim i De’Chatau. “Što je ovo zaboga?” rastreseno upita Ivone. “U starosti samoća ne prija.” milo, ponajprije elegantno, barunessa De’Chatau.

Antun Škrlec, 4.d, šk. god. 2016./17.